Ratni filmovi danas često završe ili kao CGI spektakli bez duše ili kao pretenciozne lekcije iz povijesti. Ali najbolji primjeri žanra rade nešto drugo – postavljaju teška pitanja bez lažnog moraliziranja, prikazuju brutalnost bez glorifikacije i ostavljaju dojam danima nakon gledanja. Ovih pet filmova pokazuje sve što ratni film može biti kada ga rade redatelji koji shvaćaju da rat nije pozadina za akciju, nego događaj koji mijenja ljude zauvijek.
Apocalypse Now (1979.)
Francis Ford Coppola nije snimio film o Vijetnamskom ratu, snimio je film o ludilu koje rat stvara. Kapetan Willard putuje rijekom duboko u kambodžansku džunglu da ubije pukovnika Kurtza koji je “poludio”, ali što dublje ide, to je jasnije da je granica između normalnosti i ludila odavno izbrisana. Produkcija je bila kaotična, Sheen je doživio srčani napad na setu, a Brando je stigao nepripremljen, ali sve to nekako doprinosi osjećaju da gledamo spuštanje u kaos. Nije samo scena s helikopterima i Wagnerom ikonična, cijeli film gradi atmosferu koja vas povlači u tamu iz koje nikad potpuno ne izađete.
Paths of Glory (1957.)
Stanley Kubrick je 1957. snimio možda najoštiriju antiratnu izjavu u povijesti filma. Film se odvija u rovovskoj paklu Prvog svjetskog rata, gdje Kirk Douglas glumi pukovnika koji se suprotstavlja apsurdnoj naredbi da napadne nedostupnu njemačku poziciju. Kad napad predvidljivo propadne, general traži krivce među vojnicima da prikrije vlastitu nekompetenciju. Kubrick ovdje ne kritizira samo rat, cilja čitav sistem koji tretira ljude kao brojeve i žrtvuje ih za karijer i ega onih na vrhu. Snimljen prije više od šest desetljeća, a boli kao da je jučer.
The Hurt Locker (2008.)
Kathryn Bigelow postigla je nešto što rijetki ratni filmovi uspijevaju, prikazala rat u Iraku bez političkog stava, fokusirajući se isključivo na psihologiju ljudi koji rade najopasnije poslove na bojištu. Jeremy Renner glumi pirotehničara čija je ovisnost o adrenalinu razorna koliko i život koji bi mogao imati izvan zone rata. Nema velikih borbenih scena u klasičnom smislu, napetost dolazi od činjenice da bilo koja pogrešna odluka može biti posljednja. Film ne pokušava objasniti zašto ljudi odabiru takav život, samo pokazuje kako to izgleda iznutra. Bigelow je ovime postala prva žena koja je dobila Oscara za režiju, što samo po sebi govori koliko je rijedak ovaj tip muške perspektive koju žena može uhvatiti bez klišea.
Saving Private Ryan (1998.)
Svatko tko je vidio prvih dvadeset minuta Saving Private Ryana zna da je Spielberg promijenio način na koji se ratovi prikazuju na filmu. Scena iskrcavanja u Normandiji nije spektakl, to je kaos, panika i slučajna smrt bez heroike. Ali ono što film čini specijalnim nije samo ta sekvenca. Spielberg balansira između velike ratne epopeje i intimne priče o skupini vojnika koja mora pronaći jednog čovjeka usred rata. Tom Hanks kao kapetan Miller nosi film s izvedbom koja nikad ne pada u sentimentalnost, a pitanje koje film postavlja, vrijedi li jedan život više života drugih koji ga moraju spasiti, nema lak odgovor. Svaki ratni film snimljen nakon 1998. duguje nešto ovom filmu.
Come and See (1985.)
Nikad nećete vidjeti ovaj film na mainstream listama najboljih ratnih filmova, ali oni koji ga znaju smatraju ga možda najbrutalnijim ratnim filmom ikad snimljenim. Sovjetski redatelj Elem Klimov prati dječaka u Bjelorusiji za vrijeme nacističke okupacije dok svjedoči užasima koje je nemoguće izbrisati iz pamćenja. Film ne daje gledatelju nikakvu distancu ili odmor, prisiljavate vas da gledate sve, bez muzike koja bi ublažila ili montaže koja bi preskočila najgore. Klimov je rekao da je nakon ovog filma odbio više snimati jer je sve što je imao reći o ratu rekao ovdje. To nije film koji se gleda lako ili koji se preporučuje za opuštenu večer, ali je iskustvo koje pokazuje rat onakav kakav stvarno jest, ne kao pozadinu za junaštvo, nego kao horor koji uništava sve što dotakne.
Zašto ih gledati?
Ovih pet filmova nemaju puno zajedničkog osim jedne stvari, odbijaju lagati. Ne ukrašavaju rat patriotizmom, ne pretvaraju ga u akcijsku zabavu, i ne nude lažnu katarzu. Što ih čini teškim za gledanje, ali zato ostaju u glavi mjesecima nakon. Ako mislite da ste vidjeli sve što ratni filmovi mogu ponuditi, krenite odavde.
