Foto by AI
Nakon dugog i iscrpljujućeg dana, ponekad se ne dogodi ništa dramatično, a čovjek ipak osjeti potrebu da jednostavno sjedne u automobil, pokrene motor i krene sam prema autocesti. U tim trenucima nema mjesta za glazbu, nitko ne zove i sve brige privremeno nestaju u retrovizoru.
Pola sata takve vožnje sasvim je dovoljno, a za nju nije potreban nikakav poseban razlog niti unaprijed definirano odredište. Kada se promet prorijedi, a ulična rasvjeta formira neprekidnu svjetlosnu liniju, vožnja postaje čista meditacija. Izostaju čak i podcasti jer jedinu zvučnu kulisu čine mehanički zvuk motora, fijuk vjetra i kotrljanje guma po asfaltu. Često je riječ o kružnoj ruti s koje se čovjek vrati kući, a da se uopće ne sjeća o čemu je razmišljao putem, što je zapravo idealan ishod. Svakom je muškarcu, pa i svakom čovjeku uopće, u pretrpanom rasporedu potrebno takvo vrijeme za sebe, koje ne mora biti planirano ni redovito, već služi isključivo kao mehanizam za oporavak od nakupljenog stresa pod egidom užurbanog života. Za ljude u braku ovo nije bijeg od stvarnosti ili obitelji, već proces tihe samoregulacije i liječenja nevidljivih pritisaka koji se svakodnevno akumuliraju.
Ovaj osjećaj često u šali nazivam kratkotrajnim bijegom od života, ali to nije bijeg koji rađa nove analize o zaradi, nadolazećim rokovima ili kompliciranim međuljudskim odnosima. Naprotiv, riječ je o potpunom i svjesnom isključivanju iz ove stvarnosti na trideset minuta ili sat vremena.
Foto by AI
Mnogi muškarci u svojim zrelim godinama, koji si danas bez problema mogu priuštiti vrhunska gaming računala i komponente o kojima su kao studenti mogli samo sanjati, primjećuju da im videoigre više ne donose istu radost kao nekada. Stari prijatelji s kojima su nekada kasno u noć rušili protivničke baze i borili se protiv boss-eva u mečevima pet na pet već dugo nisu viđeni online na Discordu. Svi su zauzeti obvezama i svatko nosi svoj teret, no problem nije u tome što je ljubav prema gamingu nestala, već u tome što je u ovoj životnoj fazi ljudskom umu potreban potpuno drugačiji oblik rasterećenja.
Ovdje se ne radi o potrebi za umrežavanjem s drugima, već o potrazi za apsolutnim mirom u vlastitom društvu, daleko od svih podražaja. Za mnoge je tehnološke stručnjake automobil s vremenom preuzeo ulogu tog izoliranog utočišta u kojem nisu potrebni suigrači niti sinkronizacija s bilo čijim online statusom. U tim trenucima automobil prestaje biti samo skup elektroničkih signala i mehaničkih komponenti te postaje pouzdan suputnik koji intuitivno razumije impulse svog vozača.
Svaki odziv upravljača, promjena prometne trake i pritisak na papučicu gasa stvaraju sinergiju u kojoj vozilo reagira precizno i bez odgode, pružajući povratnu informaciju na način na koji to malo koja druga stvar u svakodnevici može. Za profesionalce koji balansiraju između poslovnih izazova, projekata, rokova i obiteljskih odgovornosti, tih pola sata izolacije na otvorenoj cesti predstavlja najučinkovitiju mentalnu higijenu. Nakon povratka, kada se računalo ponovno ugasi i zakorači u kuću, svi poslovi i rokovi i dalje su na svom mjestu, ali se unutarnje stanje u potpunosti promijenilo. Svaka solo vožnja donosi osjećaj kao da su se zamršeni mentalni procesi sami od sebe posložili, iako na tome nije rađeno svjesno. Na kraju, to ne mora nužno biti vožnja, već bilo koja aktivnost koja nam omogućuje da nakratko pritisnemo pauzu, bez grižnje savjesti što smo se na trenutak zaustavili.
Photo by Vitaly Gariev on Unsplash
