Dok se mnogi stariji sugrađani iznimno brzo prilagođavaju digitalnim načinima plaćanja, značajan dio populacije i dalje oklijeva te se nerado odriče svojih dugogodišnjih navika plaćanja gotovinom. Prema navodima znanstvenika i istraživača, ta razlika primarno proizlazi iz specifičnih psiholoških čimbenika koji izravno utječu na to kako pojedinci prihvaćaju društvene i tehnološke promjene.
U Hrvatskoj bezgotovinsko plaćanjr više ne predstavlja daleku perspektivu. Od velikih trgovačkih lanaca i ugostiteljskih objekata plaćanje putem QR kodova i bankovnih kartica, Google i Apple Pay-a postalo je uobičajen dio svakodnevice. Očekuje se da će se taj trend dodatno ubrzati u nadolazećim godinama. . Međutim, ta tranzicija nije ravnomjerno raspoređena kroz sve populacijske skupine. Starije odrasle osobe ostaju među najopreznijima kada je u pitanju usvajanje suvremenih metoda financijskog poslovanja. To otvara ključno pitanje unutar digitalne transformacije društva: Zašto pojedini pripadnici starije populacije brzo prihvaćaju digitalne novčanike, dok se mnogi drugi i dalje čvrsto drže gotovine?
Foto: Sophie Dupau
Prema najnovijem istraživanju znanstvenika sa Sveučilišta RMIT, odgovor se ne krije u samoj tehnologiji, već u psihološkim faktorima koji uvjetuju osobni odnos pojedinca prema promjenama. Proučavajući procese prilagodbe starijih osoba u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama istraživački je tim otkrio da same digitalne vještine nisu dovoljan čimbenik za objašnjenje zašto su neki ljudi spremni koristiti e-novčanike, dok drugi pružaju otpor. Rezultati pokazuju da dvije osobe iste životne dobi, čak i kada koriste identičan model pametnog telefona i posjeduju usporedivu razinu tehnološke pismenosti, reagiraju potpuno različito na zahtjev za plaćanje putem aplikacije ili QR koda. Jedna to doživljava kao priliku za stjecanje novih znanja, dok se druga pribojava pogrešaka. Ta razlika najčešće izvire iz načina na koji pojedinci doživljavaju vlastite sposobnosti u trenucima suočavanja s novitetima.
Zašto je samopouzdanje važnije od tehničkih vještina?
Jedan od ključnih psiholoških čimbenika koje je tim identificirao jest osjećaj nesigurnosti i bespomoćnosti koji se može javiti sa starenjem. Riječ je o stanju u kojem pojedinci postupno počinju vjerovati da više nisu u mogućnosti svladavati nove izazove, rješavati nepredviđene situacije ili zadržati inicijativu u nepoznatim okolnostima. Kada samopouzdanje u vlastitu prilagodljivost opadne, čak i najjednostavniji tehnološki koraci postaju nesavladive prepreke.
Ističe se kako za mnoge starije osobe najveća kočnica nije sam softver ili sučelje, već unutarnji osjećaj da više nisu prilagodljivi kao u mladosti. Taj mentalni pomak ide od razmišljanja “Mogu se sam snaći” preko sumnje “Mogu li ja to uopće učiniti?” pa sve do potpunog odustajanja “Zašto bih se uopće trudio?“. Jednom kada osoba usvoji takav stav, počinje aktivno izbjegavati tehnologiju i prije nego što je zapravo isproba.
S druge strane, studija nudi i iznimno optimističan uvid. Stariji pojedinci koji se oslanjaju na bogato životno iskustvo i ostaju otvoreni za nove perspektive znatno lakše i brže usvajaju digitalne alate plaćanja. Umjesto da sami sebe ograničavaju mislima poput “Prestar sam za učenje novih stvari”, oni tehnologiji pristupaju sa stavom: “U životu sam se uspješno prilagodio mnogim promjenama, pa će tako biti i ovaj put.”
Foto: Clay Banks
Istraživači naglašavaju da je ova razlika presudna jer pokazuje kako promicanje digitalne inkluzije ne smije biti svedeno na suho podučavanje o tome kako pritisnuti određenu tipku na zaslonu. Mnogo je važnije raditi na učvršćivanju vjere pojedinca u vlastitu sposobnost učenja i svladavanja novih izazova tijekom cijeloga života.
Izgradnja povjerenja kao temelj inkluzivne digitalne budućnosti
Nalazi istraživačkog tima sa Sveučilišta RMIT ukazuju na to da banke, financijske institucije i tehnološke tvrtke moraju iz korijena promijeniti način na koji komuniciraju s korisnicima i potiču usvajanje novih usluga.
Pojednostavljivanje korisničkih sučelja i procesa transakcija svakako je nužno, ali nije dovoljno. Podjednako je važno stvoriti okruženje u kojem se korisnici osjećaju sigurno i zaštićeno. Rješenja poput detaljnih vizualnih uputa, jasnih potvrda o uspješno izvršenoj transakciji te mehanizama za jednostavan povrat novca ili ispravak pogreške uvelike smanjuju stres pri korištenju aplikacija.
Ujedno je potrebno preoblikovati i edukativne kampanje. Umjesto isključivog naglašavanja da su digitalna plaćanja “brza” i “praktična”, znatno bi djelotvornije bilo komunicirati poruku da svako učenje zahtijeva vrijeme te da su povremene pogreške sasvim prirodan dio toga procesa.
Obitelj također ima iznimno važnu ulogu. Djeca i unuci često preuzimaju ulogu prvih tehnoloških mentora svojim starijim članovima. Međutim, ako mlađi ukućani stalno obavljaju transakcije umjesto njih, time ih nesvjesno lišavaju prilike za samostalno vježbanje i izgradnju samopouzdanja. Strpljivo vođenje, zajedničko prolazne koraka te poticanje starijih da sami dovrše transakciju dugoročno pomažu u razvijanju njihove samostalnosti.
,Foto: Mika Baumeister
Suautorica povezanih studija o digitalnim sposobnostima na RMIT-u, zaključuje kako u društvu koje ubrzano stari prava mjera digitalne uključenosti ne leži u samim algoritmima ili naprednim aplikacijama, već u tome osjećaju li se stariji građani i dalje sposobnima samouvjereno sudjelovati u modernom digitalnom gospodarstvu
