Pri putovanju brzinom od pet puta većom od zvuka (Mach 5 ili približno 6174 km/h), intenzivno trenje i kompresija zraka stvaraju na površini hipersonične rakete temperature dovoljne za otapanje većine metala. Na nosu letjelice temperatura prelazi 1300 °C, uz toplinski tok koji može biti do sedam puta veći od sunčevog zračenja. Kako bi spriječili katastrofalno raspadanje konstrukcije, inženjeri kombiniraju napredne materijale, kontrolirano trošenje površine i sustave aktivnog hlađenja.

Korištenje kompozitnih materijala i skupih premaza


Konvencionalne zrakoplovne legure gube strukturnu čvrstoću znatno prije dosezanja ovih temperaturnih pragova, zbog čega se konstruktori oslanjaju na ugljik-ugljikove kompozite (CFC). Riječ je o materijalima načinjenim od ugljičnih vlakana ugrađenih unutar ugljične matrice, sposobnima izdržati temperature blizu 1100 °C bez deformacija, što ih čini idealnima za nosne konuse i rubove krila.

    Problem oksidacije: Bez zaštite, CFC-i izloženi kisiku na temperaturama iznad 500 °C brzo oksidiraju i raspadaju se.

    Zaštitni premazi: Inženjeri stoga nanose slojeve silicijevog karbida, hafnijevog diborida ili cirkonijevog diborida. Iako učinkoviti, ovi su premazi izuzetno skupi, složeni za nanošenje i skloni pucanju ili ljuštenju pod ekstremnim toplinskim naprezanjem.

    Korištenje žrtvene ljuske za jednokratne letjelice


    Kod hipersoničnih sustava za jednokratnu upotrebu primjenjuje se koncept toplinske zaštite otporne na habanje, sličan štitovima koje NASA koristi pri povratku svemirskih letjelica u atmosferu. Umjesto očuvanja netaknute površine, vanjski se sloj materijala svjesno topi, izgara ili troši, čime odnosi nakupljenu toplinu i štiti unutarnju jezgro. Glavni nedostatak ove metode jest promjena aerodinamičkog oblika tijekom trošenja, zbog čega je potpuno neprikladna za letjelice višekratne namjene.

      Korištenje zrakoplovnog goriva za aktivno hlađenje


      Naprednije izvedbe uključuju aktivne sustave hlađenja u kojima tekućina cirkulira kroz unutarnje kanale konstrukcije i apsorbira toplinu s kritičnih područja. Kao rashladni medij koristi se samo zrakoplovno gorivo, koje prije ulaska u komoru za izgaranje motora prolazi kroz posebno dizajnirane kanale te na taj način hladi oplatu i istovremeno se predzagrijava, čime se optimizira energetska učinkovitost cijelog sustava.

        Aerodinamički kompromisi i precizno planiranje


        Uz napredne materijale i hlađenje, ključnu ulogu igra i aerodinamički dizajn: Oštri rubovi omogućuju precizniji i brži let, ali opasno koncentriraju toplinu na malom prostoru. Tupi rubovi bolje raspršuju toplinu, ali stvaraju veći otpor zraka. Inženjeri moraju pažljivo uskladiti putanju leta, vrijeme provedeno u gušćim slojevima atmosfere i raspored izolacije na svakom centimetru letjelice kako bi osigurali stabilnost i integritet sustava pri ekstremnim brzinama.