Ovog ljeta, jedna od najčešće spominjanih tema na društvenim mrežama nisu bili odlučujući golovi na nogometnim prvenstvima, već specifična dinamika i odnos između dvojice igrača, Judea Bellinghama i Erlinga Haalanda.

Dvojica vrhunskih sportaša, koji su zajedno igrali u Dortmundu u ranijim fazama svojih karijera, danas su iznimno bliski prijatelji. Međutim, trenuci u kojima se šale, prijateljski gurkaju i grle nakon utakmica montirani su u tisuće kratkih videa koji su prikupili gotovo 17 milijuna pregleda, postavši pritom predmet beskrajnih mrežnih nagađanja. U isto vrijeme, dvojica sudionika u američkom reality showu o upoznavanju, koji je primarno koncipiran kako bi se muškarci natjecali za naklonost žena, privukla su više pozornosti publike svojim međusobnim prijateljstvom nego bilo koji romantični par u emisiji. Sva četvorica spomenutih muškaraca imaju djevojke i nitko od njih nema potrebu naknadno pojašnjavati niti ispravljati percepciju javnosti.

Što je zapravo pozadina društvene nelagode prema muškarcima koji iskazuju fizičku i emotivnu bliskost?

Znanstvena istraživanja i psihološke studije pokazuju da većina muškaraca u stvarnosti priželjkuje znatno dublju razinu intimnosti sa svojim prijateljima nego što to tradicionalne društvene norme dopuštaju. Sam podatak da je iskreno prijateljstvo između dva muškarca postalo viralna senzacija na mrežama govori iznimno mnogo o stanju suvremenog društva.

Strah koji navodi muškarce u zapadnoj kulturi na međusobnu distancu ima svoj znanstveno definiran naziv, a u društvenom diskursu prisutan je tek nešto više od jednog stoljeća. Za britanske i američke muškarce, fizička intimnost između prijatelja istog spola predstavlja osjetljivo područje. Zagrljaj koji traje dulje od tri sekunde u mnogim kulturama stvara neugodu za obje strane, pa su tri brza tapšanja po leđima nakon kojih slijedi trenutno odgurivanje postala standardni bonton muževnosti.

Povijesni podaci i arhivska građa pokazuju da to nije uvijek bio definirani standard. Postoje brojne zbirke fotografija i portreta iz 19. stoljeća koje prikazuju muškarce tog doba kako opušteno poziraju zajedno, držeći se za ruke ili naslonjeni jedni na druge bez ikakvog obrambenog stava. Njihova međusobna pisma i prepiske odisale su izražavanjem duboke privrženosti koju bi mnogi suvremeni promatrači danas pogrešno interpretirali. Drugim riječima, ono što danas smatramo “tradicionalnim” standardom muževnosti zapravo je relativno noviji društveni konstrukt nastao u prošlom stoljeću.

Sociolog Eric Anderson imenovao je specifičan strah koji stoji iza ove distance. Nije riječ o netrpeljivosti prema drugima, već o primarnom strahu od toga da pojedinac ne bude pogrešno shvaćen u svojoj okolini.

Foto: Abstral official- unsplash

Dodatna teorija objašnjava zašto je ovaj obrazac ponašanja toliko izražen. Istraživači Joseph Vandello i Jennifer Bosson definira ga kroz koncept “krhke muževnosti”. Dok se ženstvenost u društvu češće percipira kao stabilno zadano stanje, muškost je strukturirana kao neprekidno postignuće koje se mora iznova dokazivati. Zbog te postavljene krhkosti, samo jedan postupak koji okolina procijeni “nemuževnim” može narušiti status muškarca u grupi, bez obzira na njegove dotadašnje potvrde i postignuća.

Studija objavljena u znanstvenom časopisu Psychology of Men and Masculinities izmjerila je značajan jaz između razine intimnosti koju muškarci trenutno ostvaruju sa svojim prijateljima i one koju bi željeli imati kada ne bi postojali društveni pritisci. Mnogi muškarci svjesno ograničavaju svoje odnose na površniju razinu od one koju uistinu priželjkuju.

S druge strane, istraživanje australskih sociologa Brittany Ralph i Stevena Robertsa, objavljeno u časopisu Men and Masculinities, otkriva da je stvarna razina bliskosti između heteroseksualnih muškaraca u privatnosti često znatno veća nego što to javnost percipira. Muškarci se grle i izmjenjuju podršku, no ključna je stavka u tome što se takve interakcije uglavnom odvijaju bez prisutnosti trećih osoba i promatrača.

U azijskim kulturama, društveni obrasci funkcioniraju na potpuno suprotan način. Muškarci se u javnosti opušteno grle, sjede blizu jedni drugima u ugostiteljskim objektima, dijele smještaj na poslovnim putovanjima i pomažu jedni drugima bez ikakvih zadrški ili straha od osude okoline. Fizička distanca među muškim prijateljima u tim sredinama praktički ne postoji.

Foto: Mike Bautista

Međutim, ako analizi pristupimo iz drugog kuta, otvara se drugačiji problem: Kada ste posljednji put svom bliskom prijatelju otvoreno priznali da se borite s teškim razdobljem? Kada ste posljednji put vodili ozbiljan razgovor o brigama na poslu, izazovima u vezi ili osjećaju nesigurnosti, a da cijelu situaciju niste unaprijed ublažili šalom ili sarkazmom? Za veliku većinu muškaraca odgovor stane u dvije riječi: davno ili nikada.

Muškarci mogu provesti sate na druženjima razgovarajući o tehnologiji, sportu, poslu, automobilima i globalnim temama, a da se pritom uopće ne dotaknu osobnih unutarnjih stanja. Dok je u nekim kulturama intimnost među muškarcima fizička i zasnovana na zajedničkoj prisutnosti, ona rijetko prelazi u intimnost izgovorenih riječi i iskrene komunikacije. Zapadnjačkom muškarcu često predstavlja izazov fizički dodir i iskazivanje bliskosti pokretom. Muškarcima u istočnim kulturama fizički dodir dolazi prirodno, ali im je jednako teško verbalno izraziti vlastitu ranjivost.

Psihološka istraživanja potvrđuju da nemogućnost preciznog imenovanja vlastitih emocija izravno smanjuje dubinu i kvalitetu prijateljstva. To ne znači da muškarci ne osjećaju intenzivne emocije, već da kroz odgoj i društvene obrasce nisu primili alate za njihovu verbalizaciju i obradu. Na Zapadu se taj nedostatak manifestira kroz fizičku distancu, dok se u drugim dijelovima svijeta manifestira kroz verbalnu zadršku. Šifra problema u oba slučaja ostaje ista: iznošenje vlastite patnje i nesigurnosti u društvu se još uvijek pogrešno interpretira kao znak slabosti koji ugrožava muški identitet.

Statistički podaci ukazuju na ozbiljnu krizu usamljenosti

Istraživanje američkog instituta Survey Center on American Life pokazalo je da 15 posto muškaraca u SAD-u izjavljuje kako nema nijednog bliskog prijatelja. To je peterostruki porast u odnosu na 1990. godinu, kada je taj udio iznosio svega 3 posto. Gallupovi podaci dodatno potvrđuju da se svaki četvrti mladi muškarac redovito suočava s osjećajem usamljenosti. Premda za našu regiju ne postoje identične opsežne metrike, mnogi prepoznaju dobro poznati scenarij: trenutak kada nakon naporne radne tjedne smjene sjedite sami, pregledavate imenik na telefonu i na kraju ga odložite jer nemate koga nazvati za iskren razgovor.

Ipak, postoje i pozitivni pomaci. Studija Stefana Robinsona sa Sveučilišta Winchester, objavljena u časopisu Sex Roles, ukazuje na to da mlađe generacije postupno ruše te zastarjele barijere. Mladi muškarci danas sve češće razvijaju duboka i emotivno sigurna prijateljstva u kojima mogu otvoreno razgovarati o svojim problemima bez straha od osude.

Foto: Unsplash

Jaz koji treba premostiti u muškim prijateljstvima ne nalazi se u formalnom zagrljaju, već u onome što si međusobno dopuštamo izgovoriti

Sljedeći put kada sjednete na kavi ili piću s prijateljem kojeg poznajete godinama, umjesto da razgovor po navici usmjerite isključivo na tehničke specifikacije novih uređaja, poslovne projekte ili sport, pokušajte reći nešto autentično. Priznajte da osjećate umor, da vas brinu određeni životni koraci ili da niste sigurni jeste li donijeli ispravne odluke. Kada pomislite na starog prijatelja i poželite mu pružiti podršku, pošaljite mu izravnu i iskrenu poruku umjesto standardne ironične šale.

Radi se o malim, ali ključnim prilagodbama koje premošćuju jaz između onoga što uistinu želimo reći i onoga što nam nametnuti društveni kodovi dopuštaju. U konačnici, ono što je intimnost i bliskost između dvojice prijatelja učinilo neugodnom nikada nisu bili sami muškarci, već isključivo zamišljeni pogled i procjena treće osobe.