Hotel će zamijeniti šesterokrevetne sobe, pružat će potpuni komfor jake tri zvjezdice, a prve goste će primiti početkom studenog. Ja sam ovaj put odabrala Badmeister, nepretenciozan objekt na minutu od donje stanice žičare, ugodan, dovoljno komforan i okružen nestvarnim zelenilom.
Iako me život usmjerio malo drugačije, pisanje mi je uvijek bila želja, vjerovala sam da u tome nisam posve loša, u školi su mi zadaćnice bila najbolje ocijenjene. Ali naprosto se nije dogodilo, nije se pojavila šansa.
Nešto kasnije, shvatila sam da i skijanje jako, baš jako volim. Ali nije bilo teško zaključiti da, baš kao što neću biti spisateljica, neću niti u profesionalno skijanje.
No, dvije su se stvari ipak dogodile onako kako možda niti sama ne bih znala složiti: moj bivši suprug, novinar, upravo je skijanje specijalizirao. I imala sam priliku doista “oploviti” gotovo sve što u Europi vrijedi. Od Soldena do Val Thorensa, od Tarvisija i Selle Nevee, do Obertauerna i Hintertuxa. Bilo je toga puno, pa ako brak i nije bio najbolji na svijetu, hvala bivšem što smo barem putovali kao bogovi. I da, mi putujemo i dalje, jer doista nigdje ne piše da osoba s kojom više nisi u braku, automatski postaje tvoj neprijatelj.
Druga lijepa stvar koja mi se dogodila jest ovaj portal, www.muški.hr
Nije me trebalo nagovarati, doista nije. Kažu, Kate, kad si negdje, a misliš da je dovoljno interesantno da i naša publika to pročita – piši. I eto, ja pišem.
Na Molltaler Gletscheru sam bila. I doista volim to lijepo, ne posebno veliko, ali opet dovoljno raskošno skijališta za dva, tri dana jurnjave. Jurnjave po mojim kriterijima, jer – rekla sam već da nisam profesionalna razina skijanja. No, crvene i crne staze ne izbjegavam.
Sami kraj sezone, na Mediteranu se već odavno pliva, sunča i hvata boja. Stigao je poziv, kaže bivši suprug da nas čeka blistava Suzuki Vitara, popeglane staze i Tri sunčana dana. Tko da odbije tako nešto? Ja niti u ludilu, a bome niti naša 13-godišnja kćerka, redovita pratiteljica svojeg oca na svim poslovnim i manje poslovnim putovanjima po snijegu.
Molltaler je blizu, jedini je koruški ledenjak. Nije to više cjelogodišnje skijalite, iako je – koliko čujem od starijih – to bio prvih 15 godina. Ljeta su sve toplija, zime sve blaže i sada je to skijalište koje se otvara u studenom, zatvara s prvim danom lipnja.
Kasnoproljetno skijanje ima svojih prednosti. Ako snijeg i nije cijeli dan idealan, tu su dugi dani, puno sunca, uz vedru noć – naučili su me tako iskusni skijaši – jutra su doslovno savršena za skijanje. Tako je bilo i ovaj put na Molltaleru. Baš sam se ugodno iznenadila, jer nikad nisam ovdje skijala praktički par dana prije početka ljeta.
Staze odlične, ljudi taman toliko da na sjedežnicama i na kabinskoj žičari ne čekaš dulje od 20 sekundi. Radilo je praktički cijelo skijalište, a to znači da smo se spuštali sve do donje stanice kabine. Ili, možda je nekom jasnije tako – do gornje stanice podzemne željeznice.
Ona kreće s 1200 metara nadmorske visine, dovozi putnike do 1000 metara više točke, tu su dva ski lifta i jedna sjedežnica, za nešto hladnije periode u godini, a kabinska nas žičara vozi do 2800 metara visine.
E tamo je već ozbiljno bijelo! Ledenjak ispod, metar i pol do dva metra snijega gore, treninzi klubova, nekih mladih reprezentacija, živahno je i prepuno boja. Obožavam skijanje upravo i radi tog kolorita.
Gore se, dakle, nalaze tri sjedežnice u nekoliko baš dobrih, jako dobrih staza.
Nisu Kostelići bez razloga odabrali upravo Molltaler kao bazu, na samom početku njihova briljantnog skijaškog puta.
Restoran, ogroman i lijepo opskrbljen, odlični, potpuno iznenađujuće dobri kolači! U Austriji smo, naravno da su kolači odlični, ali nisam očekivala ovakav izbor.
Tri podjednako lijepa dana, s tim da je onaj treći bio i početak one ozbiljne tropske struje u gotovo cijeloj Europi, pa smo se nakon ranojutarnjeg skijanja već u 11.30 preselili na terasu i lovili zrake sunca. Naravno, malo i izgorili, jer nema te kreme koja će te spasiti kad si tako visoko, zrak rijedak. Ali vrijedilo je i izgorjeti!
Smješteni smo bili u odličnom hotelu Badmeister. On se nalazi na minutu vožnje od donje stanice podzemne željeznice. U savršenom zelenilu, s malim odbojkaškim terenom (pijesak), s wellnessom, ukusnom hranom, odličnim domaćinima (obiteljski biznis, svi rade u hotelu). Ono što me oduševilo u Badmeisteru jesu cijene: u najskupljem skijaškom terminu ona ne prelazi 100 eura po oosobi dnevno. S dva obroka. Voljela bih da se moji Istrijani ugledaju da ovakve austrijske domaćine.
Za kraj, zanimljiva novost: postojeći objekt na 2800 metara, u sklopu kojeg je restoran te neke bazične šesterokrevetne sobe za skijaške klubove, uskoro postaje hotel! Za one koji žele i noću boraviti na toj visini, idealna prilika. Za mene također prilika, da malo kombiniram sjajni Badmeister i taj novi konak pod oblacima. Jedva čekam.
