Postoje filmovi koji filmskim producentima uzrokuju neprospavane noći zbog ogromnih financijskih gubitaka nakon premijere, no godinama kasnije čitava jedna generacija muškaraca zna napamet gotovo svaki njihov redak. Postavlja se pitanje što se točno dogodilo u tihom prostoru između te dvije krajnosti.

U malom stanu grupa mladića okupljena oko zaslona prijenosnog računala bezbroj puta premotava Fight Club, znajući napamet svaku riječ iz poznatih dijaloga Tylera Durdena. Ova je scena u potpunoj suprotnosti s onime što se dogodilo prije dvadesetak godina, kada je film doživio iznimno suzdržan prijem nakon svjetske premijere na Venecijanskom filmskom festivalu 1999. godine. Kako je ostvarenje koje se nekada mučilo s pokrivanjem osnovnih troškova produkcije uspjelo izrasti u djelo koje milijuni muškaraca diljem svijeta iznova gledaju poput vlastitog vodiča za samopomoć?

Odgovor započinje sa surovom stvarnošću izračuna na kino blagajnama. Prema financijskim podacima specijaliziranog portala The Numbers, Fight Club je snimljen s budžetom od 65 milijuna dolara, ali je na ključnom sjevernoameričkom tržištu zaradio svega oko 38 milijuna dolara. Prije toga, 1982. godine, kultni Blade Runner redatelja Ridleyja Scotta suočio se s još većim problemima. Prema pisanju časopisa Variety, film je imao proračun od oko 30 milijuna dolara, no tijekom ljetne distribucije zaradio je skromnih 26 milijuna dolara, što nije bilo dovoljno za pokrivanje troškova te se film nije uspio plasirati ni među deset najuspešnijih naslova tog ljeta u kojem su dominirali E.T. i Rocky 3.

Tadašnji filmski kritičari također nisu bili naklonjeni Blade Runneru, a u brojnim se recenzijama izražavala zabrinutost da će mračna i opresivna atmosfera filma znatno otežati povrat investicije. Oba su naslova ponudila tonom iznimno težak i kompleksan sadržaj na koji tadašnja široka publika jednostavno nije bila navikla.

Priča tu ipak ne završava, jer su oba filma priliku za novi život pronašla putem kućnih medija. Prema podacima portala The Numbers, Fight Club je naknadno zaradio više od 41 milijuna dolara od prodaje DVD izdanja, što je bilo sasvim dovoljno da početni gubitak pretvori u globalni financijski i kulturni fenomen. Kod Blade Runnera trebalo je proći mnogo godina da stvarna vrijednost filma odjekne u javnosti, pri čemu su naknadne verzije poput Director’s Cuta iz 1992. i Final Cuta iz 2007. godine odigrale ključnu ulogu u potpunoj rehabilitaciji ugleda tog djela među kritikom i publikom.

Format kućnog videa omogućio je nešto što klasično kino iskustvo teško može pružiti, a to je mogućnost višekratnog gledanja, pauziranja i detaljnog analiziranja svakog dijaloga i skrivenog vizualnog detalja, što je od presudne važnosti za filmove s bogatim slojevima značenja. Kroz DVD kulturu, a kasnije i putem društvenih mreža, mnogi su specifični naslovi pronašli trajno mjesto u svijetu pop-kulture, daleko nadmašivši skromne brojke sa svojih početnih premijera.

Ipak, najdublji razlog zbog kojeg je Fight Club postao svojevrsni generacijski vodič leži u samome sadržaju filma koji se izravno dotaknuo duboke krize muškog identiteta, teme koju se malo koji filmski autor usudio detaljno istražiti.

Foto: wallpapercave.com

Znanstvena studija pod nazivom “Generacija muškaraca bez povijesti: Fight Club, muževnost i povijesni simptom“, objavljena na platformi Project MUSE, analizirala je način na koji film prikazuje generaciju mladića izgubljenih u konzumerizmu kojima nedostaju jasni životni uzori. Glavni lik, neimenovani uredski zaposlenik razočaran poslom i bezdušnim potrošačkim društvom, osjećaj prave svrhu pronalazi tek u tajnim, sirovim borbama u podzemlju. To je slika u kojoj su mnogi mladi gledatelji po prvi put na velikom ekranu prepoznali vlastite nesigurnosti i frustracije.

Čak i danas poznate replike Tylera Durdena redovito kruže društvenim mrežama i forumima koje posjećuju mladi muškarci, što svjedoči o trajnom utjecaju tog filma na generacije gledatelja, unatoč tomu što se njihov današnji kulturni kontekst znatno razlikuje od Amerike s kraja devedesetih godina. Pokazuje se da se izreka o pravoj osobi u krivo vrijeme itekako može primijeniti i na filmsku umjetnost.