Postoje igre koje nisu namijenjene završetku, već evociranju sjećanja na jedno posebno razdoblje u životu. Ove će naslove nesumnjivo izazvati val nostalgije kod mnogih igrača, a posebno kod onih koji su odrastali tijekom osamdesetih i devedesetih godina.
U tome postoji nešto vrlo zanimljivo. Dok smo bili djeca, uvijek smo vjerovali da igramo kako bismo pobijedili. Cilj je bio dovršiti igru, otključati sve likove, prikupiti najbolju opremu i popeti se na sam vrh ljestvice. Ali kako starite, shvaćate da postoje igre koje nikada nećete u potpunosti završiti, a opet ih nikada nećete moći zaboraviti. Ono što na kraju ostane nikada nije sama završna odjavna špica. Ono što ostaje jest dio vašeg života.
Možda je svaki igrač imao to jedno, posebno ljeto
Bila su to sparna popodneva dok je cijelo susjedstvo spavalo, a mi bi potajno uključivali svoje staro, pucketavo računalo. Ventilator hladnjaka procesora bučio je poput zrakoplova pri polijetanju, a tipkovnica se sjajila od dugotrajne upotrebe. Ipak, čim bi se na zaslonu pojavio poznati logotip, sve ostalo bi jednostavno nestalo. Mogao je to biti World of Warcraft, Counter-Strike, Warcraft III ili neka druga offline igra koju bismo kopirali s USB pogona kolege iz klupe. Gledajući unatrag, više se ne sjećamo točno u kojem smo razredu bili. Ali još uvijek živo pamtimo osjećaj kada bi nas majka pozvala na večeru, a mi bi molili za još samo pet minuta. Kao što svi znamo, tih pet minuta redovito bi se rastegnulo na puni sat.
Zatim su školski dani prošli, a prijatelji su krenuli svatko svojim putem. Negdašnje računalne igraonice zamijenili su moderni kafići, a cjelonoćne LAN sesije ustupile su mjesto rokovima, ključnim pokazateljima uspješnosti i mjesečnim računima. Popisi prijatelja na aplikacijama Steam i Discord su ostali, ali su mnogi nadimci postali sivi, uz poruke poput »Zadnji put online: prije 3 godine«.
Stvari se postupno mijenjaju, pa tako i stari prijatelji iz svijeta igara. Neki su se vjenčali, neki su otišli na studij u inozemstvo, neki su zauzeti odgojem djece, dok su neki jednostavno prestali igrati. Ali jednoga dana, možda ćete slučajno ponovno čuti poznatu glazbenu temu iz glavnog izbornika ili vidjeti nekoga kako emitira uživo istu igru od prije mnogo godina, pa će se sva ta sjećanja vratiti kao da nikada nisu ni izblijedjela.
Čudno je to što igre ne pohranjuju samo datoteke na disk; one pohranjuju i emocije. Pojedina karta u igri može prizvati miris kiše u školsko poslijepodne, NPC lik vas može podsjetiti na prijatelja pored kojeg ste sjedili u klupi, dok vas zvučni zapis može vratiti u malu sobu od svega desetak četvornih metara, za čije su računalo roditelji godinama odvajali od usta. Znanost to naziva emocionalnim pamćenjem. Igrači to opisuju puno jednostavnije: »Čim čujem tu glazbu, sve mi se vrati.«
Kada danas ponovno pokrenete neke od tih igara, dočekat će vas zastarjela grafika, nespretne mehanike borbe i prevladano korisničko sučelje. Neke od njih vjerojatno ne biste mogli igrati dulje od deset minuta. Ali to ih ne čini lošim igrama. Naprotiv, one su poput starog obiteljskog fotoalbuma. Album ne otvarate kako biste se divili tehnologiji izrade fotografije, već kako biste ponovno susreli sebe iz nekih prošlih vremena.
Stoga se nemojte iznenaditi kada mnogi ljudi potroše stotine eura na nadogradnju svojih računala samo kako bi ponovno instalirali igru staru više od desetljeća. To ne čine zato što je ta igra bolja od današnjih modernih naslova visoke produkcije, već zato što ona čuva dio njihove mladosti koji se novcem ne može kupiti. Neki se igrači prijave samo kako bi nekoliko minuta stajali na središnjem trgu virtualnog grada i zatim izašli iz igre, bez ispunjavanja zadataka, borbe s bosovima ili podizanja razine lika. Sve što žele jest još jednom posjetiti mjesto gdje su proveli tisuće sati svoje mladosti.
Ljudi često kažu da su igre samo zabava. To je vjerojatno točno, ali za mnoge su igrače one ujedno i vremenska kapsula. One su mjesto na kojem čuvaju davno izgubljene prijatelje, bezbrižne neprospavane noći, ljeta bez gledanja na sat i onu najnaivniju verziju sebe.
Neke su igre stvorene da bi se završile. Ali postoje i one koje, čak i ako ih nikada ne odigrate do samog kraja, zauvijek zadržavaju posebno mjesto u sjećanju. Jer ono čega se na kraju sjećamo nije konačna pobjeda, već osoba koja smo bili kada smo prvi put zakoračili u taj svijet. Neke igre ne stoje samo na vašem tvrdom disku. One ostaju usjekle u točno određenom razdoblju vašeg života.
