Sjedeći u kinu i gledajući film Odiseja redatelja Christophera Nolana, vjerojatno je prirodna reakcija, muškarca bila pratiti Odiseja, željno iščekivati čudovišta, božice, bitke i morska putovanja zabilježenim IMAX kamerom. Pri tome su pratili glumačka ostvarenja nestrpljivo čekajući da vide kako će protagonist ovaj put pobjeći. Tek pred kraj filma odjednom shvaćaju da su previdjeli još jedan izuzetno važan lik, a to je lik koji mirno sjedi u pozadini.
Ni Atena ni čarobnica Kirka nisu ga vodile, jer je najvažnija žena u Odisejevu životu bila Penelopa, koju je utjelovila Anne Hathaway. Dvadeset godina dok joj je muž bio odsutan, ona je ostala na Itaci sama štiteći dom, djecu i prijestolje. Kada se upale svjetla u kinu, neki muškarci shvate da ključno pitanje više nije hoće li se Odisej ikada vratiti, već potpuno drugo pitanje, a to je bih li na Odisejevu mjestu bio dostojan nekoga tko ga čeka puna dva desetljeća. To se pitanje prirodno nameće kada razmišljam o Penelopi, liku koji se često zanemaruje te je koristim kao ogledalo u kojem propitujem vlastitu mušku ulogu.

Foto: Melinda Sue Gordon – Universal Studios (www.imdb.com)
Čekanje kao aktivni oblik borbe
Prva stvar koju treba vratiti Penelopi jest pravednost u shvaćanju same riječi “čekanje”. Muškarci su navikli zamišljati je kako sjedi kraj prozora i promatra more dok pasivno i strpljivo čeka. U stvarnosti, tih dvadeset godina bile su oblik uporne i strateški proračunate obrane.
U Homerovoj epskoj pjesmi Penelopa je obećala svojim proscima da će odabrati jednog od njih čim završi s tkanjem pokrova za svog tasta Laerta. Tkala je danju, a noću bi ga tiho raspetljavala. Taj joj je mudri trik omogućio da izdrži oko tri godine protiv stotina napasnih prosaca koji su boravili u njezinoj kući čekajući dan kada će odustati.
Nolanov film dojmljivo prikazuje njezino izravno suočavanje s Antinoom, najagresivnijim i najokrutnijim vođom te skupine. Ona ne plače niti moli za milost. Stoji usred okupiranog doma s nepokolebljivom odlučnošću jer bi je jedan pogrešan potez mogao stajati djeteta, prijestolja i vlastite časti. To je upečatljiva slika usamljene žene koja pregovara s nasiljem koristeći isključivo svoj britki intelekt.
Kulturološki gledano, poznata nam je slika žene koja čeka svog muža, počevši od narodnih predaja pa sve do sjetnih stihova klasične poezije. Međutim, postoji nešto o čemu vrijedi dublje razmisliti, a to je činjenica da naša kultura često uklesava žensko čekanje u kamen kao nešto nepomično, rezignirano i žrtveno. Penelopa nas podsjeća da čekanje može biti i aktivna borba te tihi otpor koji traje dva desetljeća. Možda smo romantizirali nepokretnost žena do te mjere da zaboravljamo kako je čvrsto stajanje usred opsade zapravo vrhunski oblik borbe.
Dvostruki standardi u bračnim odnosima
U ovoj točki muškarac mora biti potpuno iskren prema samome sebi. U izvornoj priči, na svom putu natrag Odisej spava s božicom Kirkom i živi godinama s nimfom Kalipso, no unatoč tome u društvu ga se slavi kao junaka koji ostaje odan svojoj ženi. S druge strane, od Penelope se očekivalo da bi samo jedan njezin pogrešan korak bio promatran kao neoprostiva izdaja.
U epu je Odisej dugi niz godina nasukan na Kalipsinu otoku Ogigiji te živi u luksuzu uz Kirku cijelu godinu. U međuvremenu je standard vjernosti za Penelopu apsolutan. U istom se braku na dvije osobe primjenjuju dva potpuno različita kriterija.
Nolanova filmska adaptacija podiže ovu ironiju na novu razinu kroz scenu u kojoj se Odisej prerušava u starog vojnika koji se nekoć borio uz njega u Trojanskom ratu kako bi razgovarao sa svojom ženom. Prerušen u stranca, on joj govori kako ju je muž uvijek nosio u srcu unatoč ogromnoj udaljenosti. U toj se sceni krije duboka ironija jer sama usta muža koji je pao u naručje drugih žena stvaraju lažni portret savršene vjernosti kako bi testirao srce svoje supruge. On je testira, dok ona uopće nema priliku testirati njega. Kamera prikazuje Penelopu kako iskreno vjeruje u njegovu priču, a taj je trenutak ujedno dirljiv i potresan jer ona zaslužuje znati istinu koja joj se taji.
Lako je uočiti taj povijesni dvostruki standard prema kojemu muškarac može imati brojne partnere, dok žena mora ostati bezuvjetno vjerna jednom mužu. Mi muškarci divimo se Penelopi, ali se moramo zapitati koliko nas uistinu živi prema visoko postavljenim standardima koje od nje zahtijevamo. Diviti se ženskoj vjernosti, a istovremeno sebe izuzimati iz tih istih pravila, predstavlja prilično licemjeran oblik muškog divljenja.
Žena koja čuva dom i prepoznavanje po tajni
Često se spominje paradoks pri usporedbi putovanja ovog bračnog para. Odisej je otišao i izgubio gotovo sve, jer mu je cijela flota uništena do posljednjeg čovjeka. Penelopa je ostala i uspjela sačuvati sve. Prijestolje Itake nije palo u ruke prosaca, njihov je sin odrastao, a dom je ostao netaknut za njegov povratak. Njezino se najveće postignuće sastojalo u očuvanju, što je tihi podvig koji se rijetko ovjekovječuje. Sin Telemah, kojeg je sama odgajala od djetinjstva, do kraja je priče bio dovoljno zreo da preuzme vodstvo. Da nije bilo postojane Penelope koja je dvadeset godina čuvala njihov dom, postavlja se pitanje kamo bi se Odisej uopće mogao vratiti.
Nolanov redateljski stil dodatno naglašava ovu važnu ulogu. On isprepliće prošlost u kojoj Odisej kreće u svoje pustolovine sa sadašnjošću u kojoj Penelopa ustraje, dajući obim pričama jednaku emotivnu težinu, iako je njezina naizgled manje dramatična. Penelopin sadašnji trenutak predstavlja krajnje odredište prema kojemu se slijevaju sva avanturistička sjećanja njezina supruga. U tome se prepoznaje i sudbina brojnih majki i supruga koje su u teškim povijesnim vremenima same branile svoje domove, odgajale djecu i čuvale obitelj dok su im muževi bili odsutni.
Način na koji Penelopa na kraju prepoznaje svog muža predstavlja jedan od najljepših prikaza ljubavi. Njezino lice nosi tragove dvaju desetljeća teških iskušenja i ona mora prepoznati Odiseja kroz intimni znak koji je poznat samo njima dvoje.
U Homerovu izvorniku taj je znak bio bračni krevet kojeg je Odisej sam isklesao iz živog panja masline ukorijenjenog u zemlju. Nolanova verzija izostavlja detalj kreveta te ga zamjenjuje prepoznatljivim zvukom tetive luka. Kada je Odisej napeo luk i otpustio ga, tetiva je odjeknula karakterističnim i dugim rezonantnim zvukom. Drugi bi se mučili s natezanjem takvog luka, ali samo je Odisej imao naviku da mu tetiva odzvanja na taj specifičan način.
Ova je filmska zamjena izuzetno zanimljiva. Krevet je statičan objekt koji povezuje odanost s nepokretnošću. Zvuk tetive, s druge strane, predstavlja živu naviku koja odanost povezuje sa sjećanjem na to kako određena osoba postoji. Nolan prebacuje znak s materijalnog predmeta na zvuk tijela, čime trenutak prepoznavanja postaje osobniji i dublji. Najvažnije je da je Penelopa ta koja dešifrira taj znak te ona ostaje ključni subjekt trenutka prepoznavanja.
Krupni plan lica Anne Hathaway dok tetiva odzvanja obuhvaća dvadeset godina patnje u jednom jedinom trenutku. Ono što dokazuje identitet njezina supruga jest poznati detalj kojeg se može sjetiti samo duboka i dugotrajna ljubav. To podsjeća na parove koji se prepoznaju po zvuku koraka ili načinu na koji govore, što su sitni detalji koji čuvaju čitav jedan zajednički život.

Foto: Melinda Sue Gordon – Universal Studios (www.imdb.com)
Od pasivnog čekanja do zajedničkog putovanja
Nolan ne dopušta da Penelopa na kraju ostane samo supruga koja je dočekala muža na kućnom pragu. Nakon što Odisej obračuna s proscima, par odlazi u svojevrstan dobrovoljni egzil te se upušta u novo zajedničko putovanje, prepuštajući prijestolje sinu Telemahu.
Ovo predstavlja završni obrat i vjerojatno najljepši detalj cijele adaptacije. Nakon dvadeset godina nepomičnog boravka na jednom mjestu, ona sada sama odlučuje otići. Međutim, ovaj put ide uz svog muža, rame uz rame, dijeleći s njim moralni teret i sve posljedice koje je donio njegov povratak. Penelopa kreće na put kao ravnopravni partner, a njihov brak konačno postiže ravnotežu kakvu nije imao u ranijim dijelovima priče.
Ako usporedimo te dvije slike, na početku filma ona stoji nepomično na Itaci pokraj prozora i tkanja, dok na kraju hoda uz svog supruga, napušta palaču i kreće prema novim horizontima. To je smjeli prijelaz iz potpunog mirovanja u kretanje.
Poruka koju je Penelopa ostavila muškarcima izuzetno je jednostavna i snažna. Snažan brak grade dvoje ljudi koji na kraju odluče nastaviti koračati zajedno, čak i nakon što su prošli kroz teška iskušenja i međusobne rane. Ona nas ne uči tome da tražimo nekoga tko će nas slijepo čekati, nego nas uči kako da sami postanemo osobe vrijedne takvog životnog suputništva.
Odiseja nosi ime Odisejevog putovanja, ali njezina duša možda pripada nekome tko se nikada nije ukrcao na brod. Muškarac putuje svijetom u potrazi za putem kući; žena ostaje, održavajući dom vlastitim rukama kako bi se muškarac koji odlazi mogao vratiti. Diviti se Penelopi je lako; živjeti prema Penelopinim standardima je težak dio, a to je dio za muškarce.

Foto: Profmedia
Odiseju je trebalo dvadeset godina da se vrati kući. Penelopi je trebalo dvadeset godina da to mjesto zadrži kao svoj dom. Epske pjesme nose imena onih koji odlaze, ali krov, u konačnici, grade oni koji ostaju.
