Film Odisej redatelja Christophera Nolana ne samo da donosi bezvremensku priču o grčkom junaku, nego i sasvim nenamjerno otvara izuzetno moderno pitanje o prirodi testosterona.
Tijekom posljednjih godina testosteron je postao jedna od najčešće pogrešno shvaćenih ključnih riječi u digitalnom prostoru. Jednostavnim pretraživanjem tog pojma na društvenim mrežama poput TikToka, YouTubea ili Instagrama lako se uočava mnoštvo prepoznatljivih prikaza. Riječ je o videozapisima muškaraca koji dižu utege do iznemoglog stanja, viču u teretani ili se upuštaju u opasne izazove promovirajući arhetip takozvanog “alfa mužjaka”. Međutim, ako postoji blockbuster film koji nudi potpuno drugačiju i obuhvatniju definiciju testosterona, onda je to upravo Nolanova Odiseja.
Foto: WalpaperCave
Što zapravo znači biti muškarac?
Na prvi pogled ovo je spektakularna priča o ratu, mitološkim čudovištima, dugim putovanjima i epskim bitkama koje se protežu tisućama kilometara. Pažljivijim promatranjem postaje jasno da Odisej na svom putu iznimno rijetko trijumfira golišavom fizičkom silom. Ono što mu je doista pomoglo da preživi dvadesetogodišnje lutanje bile su osobine koje se u suvremenom mrežnom diskursu rijetko povezuju s pojmom “muškosti”, a to su strpljenje, samokontrola, sposobnost čekanja te stalno stavljanje odgovornosti ispred vlastitog ega. Upravo zbog toga brojni stručnjaci ne promatraju Odiseju samo kao ratni ep, nego kao jednu od najranijih ljudskih priča o emocionalnoj inteligenciji i kontroiliranju vlastitih nagona.
Zanimljivo je da se ova filmska perspektiva u potpunosti poklapa s onim što suvremena znanost otkriva o djelovanju testosterona. Desetljećima je taj hormon bio tretiran kao sinonim za agresivno ponašanje, no nedavna neuroznanstvena i psihološka istraživanja otkrivaju znatno složeniju sliku. Poznati neurobiolog sa Sveučilišta Stanford, Robert Sapolsky, u svojim je radovima naglasio da testosteron ne potiče ljude izravno na nasilje, nego prvenstveno povećava motivaciju za postizanjem društvenog statusa. Način na koji će pojedinac nastojati ostvariti taj status ovisi o normama okoline u kojoj se nalazi.
Studija iz 2018. godine objavljena u časopisu Nature, koja je obuhvatila 243 muškarca, pokazala je da u eksperimentalnim uvjetima dodavanje testosterona nije pojačalo agresivne tendencije, nego želju za društvenim priznanjem. Sudionici su učestalije birali brendove koji su simbolizirali viši status, čak i kada je kvaliteta proizvoda bila identična ostalima, iz čega su autori zaključili da testosteron primarno potiče motivaciju za statusom.
Drugo istraživanje objavljeno u medicinskoj bazi PMC došlo je do vrlo sličnog zaključka. U kontroliranom ispitivanju testosteron je potaknuo sudionike na strože kažnjavanje nepoštenog ponašanja, ali ih je ujedno učinio znatno velikodušnijima kada se druga strana ponašala pošteno. Istraživački tim utvrdio je da ovaj hormon može potaknuti i natjecateljsko i altruistično ponašanje, pod uvjetom da ono pomaže u održavanju ili poboljšanju društvenog položaja.
Ako društvo veliča nasilje, testosteron može pojačati agresivno ponašanje, ali ako zajednica cijeni mudro vodstvo, smirenost i osjećaj odgovornosti, taj će hormon dodatno naglasiti upravo te pozitivne kvalitete. To čini Odiseja izuzetno fascinantnim likom iz kuta moderne znanosti.
Foto: WalpaperCave
Status bez agresije i lekcije za moderno doba
Suočen s opasnim Kiklopom, Odisej nije nepromišljeno jurnuo u bitku unatoč prividno bezizlaznoj situaciji. Umjesto toga je promatrao, čekao, izradio plan i tek onda djelovao, jer bi u suprotnom cijela posada stradala u špilji. Prilikom prolaska pored Sirena ponovno je pokazao potpunu suprotnost arhetipu “nepobjedivog čovjeka”. Svjestan da neće moći samostalno odoljeti njihovu očaravajućem pjevanju, naredio je posadi da ga čvrsto vežu za jarbol te zabranio da ga odvezuju bez obzira na njegove molbe.
Gledano kroz prizmu znanosti, Odisej je utjelovljenje koncepta “statusa bez agresije”, odnosno ostvarivanja autoriteta sposobnošću donošenja ispravnih odluka u najkritičnijim trenucima, a ne stalnim demonstriranjem sile. On nije pobijedio Kiklopa zato što je bio jači, niti je savladao Sirene zbog jače volje. Njegov se povratak na Itaku nije dogodio zbog broja poraženih neprijatelja, nego zbog sposobnosti da zadrži smirenost u trenucima kada bi drugi izgubili razum. To je upravo onaj oblik ponašanja za koji moderni istraživači smatraju da ga testosteron potiče u okruženjima gdje se ugled i vodstvo temelje na stabilnosti.
Danas bihevioralni znanstvenici ovu tehniku nazivaju “prethodnom predanošću“, odnosno strategijom stvaranja samonametnutih barijera prije nego što se uopće pojavi iskušenje. Taj se princip danas primjenjuje u mnogim područjima, od blokiranja aplikacija radi bolje koncentracije do automatske štednje i programa liječenja ovisnosti. Jedan od najstarijih simbola muškosti u književnosti zapravo je prakticirao tehniku upravljanja ponašanjem koju je znanost 21. stoljeća tek nedavno detaljno opisala.
Foto: WalpaperCave
Upravo je zato Nolanova Odiseja na tako jedinstven način odjeknula kod moderne muške publike. Današnja “čudovišta” više nisu Kiklopi, nego nestrpljivost, pritisak na poslu, ovisnost o ekranima i nagli izljevi bijesa koji u nekoliko minuta mogu uništiti godine truda. U tom okruženju testosteron više ne označava to tko može podići veći teret ili nadvikati suparnika. Njegova stvarna vrijednost leži u tome tko može dulje ostati smiren i nepokolebljiv u ostvarivanju ciljeva.
Ovaj film ujedno odražava i veliku promjenu u načinu na koji filmska industrija oblikuje muške protagoniste, jer se moderni junaci sve manje definiraju sirovom snagom, a sve više sposobnošću da kontroliraju vlastitu moć. Taj se trend jasno vidi i u drugim suvremenim likovima poput Nolanovog Batmana ili Paula Atreidesa u Dini, gdje moć dobiva smisao tek kada je pod potpunom kontrolom. Najupečatljivija poruka Nolanove Odiseje zato nisu divovska čudovišta ni raskošne scene, nego lekcija stara tri tisuće godina prema kojoj mišići mogu dobiti pojedinačnu bitku, ali samo samokontrola omogućuje uspješno zavrešetak čitavog putovanja.
