Osjećajući se pomalo povrijeđeno nakon što su ih supruge kritizirale zbog toga što „cijeli dan gledaju stare filmove“, muškarci su odlučili pronaći tri razloga kojima mogu opravdati svoju naviku. Ispostavilo se da ih ima više nego dovoljno.
Muškarci se i dalje vole predstavljati kao racionalna bića, ali kada je riječ o zabavi, često se pojavljuje zanimljiv paradoks. Kad im treba opuštanje, mnogi muškarci ne posežu za nježnim i umirujućim filmovima. Umjesto toga biraju akcijske klasike čije replike znaju napamet. „Umri muški“, „Terminator“, „Matrix“… filmovi koje su pogledali desetke, možda i stotine puta, ponovno se pojavljuju na ekranu nakon stresnog radnog tjedna. Na prvi pogled to može djelovati kao jednostavna navika. Međutim, iza nje bi mogla stajati zanimljiva kombinacija načina na koji mozak obrađuje stres, potrebe za poznatim sadržajem i načina na koji društvo odmalena uči muškarce da se nose s vlastitim emocijama.
Prvi razlog: kaos ponekad donosi mir
Uobičajena je pretpostavka da bi čovjek, kada je umoran i pod stresom, trebao birati što mirniji sadržaj kako bi se dodatno opustio.U stvarnosti, često se događa upravo suprotno. Istraživanja iz područja medijske psihologije pokazuju da ljudi biraju sadržaj koji im pomaže regulirati raspoloženje. Istraživač Dolf Zillmann, koji je razvio teoriju upravljanja raspoloženjem, smatra da ljudi često biraju zabavni sadržaj kako bi poboljšali svoje raspoloženje. Kada su umorni ili psihički iscrpljeni, to može značiti traženje sadržaja s višom razinom stimulacije. Drugim riječima, nakon osam sati sastanaka, rokova i poslovnih problema, mozak možda ne želi još jednu tihu dramu. Možda želi eksplozije.
Zvuči paradoksalno, ali zaglušujući zvukovi pucnjave, automobilske potjere i eksplozija mogu pomoći preopterećenom umu da se prebaci na nešto potpuno drugačije. Umjesto analiziranja poslovnih problema, poruka i obveza, pažnja se usmjerava na jednostavniji obrazac: postoji problem, postoji prijetnja i postoji junak koji će je riješiti. Dodatnu ulogu ima činjenica da je film već poznat.
Kada ponovno gledamo sadržaj koji dobro poznajemo, nema neizvjesnosti oko toga što slijedi. Ne moramo razmišljati o zapletu, pamtiti likove ili pokušavati predvidjeti završetak. Upravo ta predvidljivost može stvoriti osjećaj sigurnosti. Psihologinja Siobhan Lyons sa Sveučilišta Macquarie objašnjava da poznati sadržaj ljudima može pružiti osjećaj sigurnosti upravo zato što je poznat. „Umri muški“ odličan je primjer takve formule. Film iz 1988. godine u početku nije izgledao kao tipičan recept za veliki akcijski hit, ali je na kraju ostvario prihod od približno 139 do 141 milijun dolara i završio među deset najuspješnijih filmova te godine. Publiku nije privukla samo akcija. John McClane bio je običan čovjek koji se našao u iznimno opasnoj situaciji, ali je unatoč svemu uspio nadvladati probleme i pobijediti.

Foto: wallpapercave.com
Znamo kako priča završava. Znamo da će McClane preživjeti. I upravo to prethodno znanje može iskustvo gledanja učiniti ugodnijim. To je još jedan zanimljiv paradoks filma: ponekad je upravo odsutnost iznenađenja ono što nam omogućuje da se potpuno opustimo. O tome ćemo možda nekom drugom prilikom.
Ponovno gledanje filmova nije samo oblik zabave. Može biti i način emocionalne regulacije. Istraživanje objavljeno u časopisu Social and Personality Psychology Compass, koje se bavilo ponovnim gledanjem filmova i televizijskih epizoda, pokazuje da poznati sadržaj gledateljima može pružiti utjehu, pomoći u regulaciji emocija i održavanju osjećaja društvene povezanosti kroz poznate priče.
Drugi razlog: katalizator zvan nostalgija
Postoji još jedan sloj ove priče, a on se zove nostalgija. Istraživanja profesora Constantina Sedikidesa i njegovih kolega sa Sveučilišta u Southamptonu nude zanimljivu perspektivu. Nostalgija se dugo smatrala svojevrsnim bijegom od stvarnosti, ali istraživanja pokazuju da može imati i pozitivnu psihološku funkciju. Može pomoći ljudima da ponovno pronađu osjećaj smisla, povezanosti s drugima i kontinuiteta vlastitog identiteta kroz vrijeme.To postaje posebno važno kada se suočavamo sa stresom ili osjećajem usamljenosti. „Terminator 2: Sudnji dan“ prilično dobro ilustrira tu ideju.
Za mnoge koji su odrastali tijekom 90-ih, to nije samo film. To je film koji su gledali s ocem, bratom ili prijateljima. Vraća ih u vrijeme kada život nije imao rokove osim domaće zadaće, kada nije bilo poslovnih ciljeva, računa i beskrajnih obveza. Postojala je samo činjenica da sutra ponovno treba otići u školu. I činilo se da vremena ima beskonačno. Zato „Terminator“ za mnoge funkcionira poput vremeplova. U nekoliko sekundi može vratiti gledatelja u razdoblje života koje je bilo jednostavnije i predvidljivije. Film tada više nije samo film. On postaje mjesto kojemu se možemo vratiti.

Foto: wallpapercave.com
Treći razlog: stari filmovi su vremenski strojevi
Treći sloj možda je i najdublji.Povezan je s načinom na koji društvo odmalena uči muškarce da se odnose prema vlastitim emocijama.Istraživanja muške psihologije pokazuju da se dječake često odgaja uz poruku da trebaju biti snažni i izbjegavati pokazivanje ranjivosti. Otvoreno izražavanje emocija može se pritom doživjeti kao znak slabosti.Dugoročno, takav obrazac može biti povezan s većom razinom stresa i poteškoćama u prepoznavanju i izražavanju vlastitih emocija.U tom kontekstu akcijski junak dobiva sasvim drugačiju ulogu.
John McClane u „Umri muški“ ili Neo u „Matrixu“ suočavaju se s kaosom, strahom i neizvjesnošću. Ne bježe od problema. Suočavaju se s njima, djeluju i na kraju pobjeđuju.To je vrlo jednostavan emocionalni narativ. Možda upravo zato toliko dobro funkcionira.

Foto: wallpapercave.com
