Odiseja nije avantura posvećena pukim pobjedama nad divovskim zvijerima; to je višegodišnja, tiha borba s ciljem da postanemo osobe kakve uistinu želimo biti. Nije svaki moderni čovjek dužan savladati Kiklopa, no svatko od nas u vlastitome životu pokušava prevladati čudovište koje ga sputava.

Prva asocijacija na Homerov ep najčešće su mitska čudovišta, olujna mora i sukobi s Kiklopima, Sirenama ili Posejdonom. Međutim, ako uklonimo taj avanturistički sloj, priča otkriva svoju pravu bit. To nije osvajački pohod, već dvadesetogodišnje nastojanje jednog čovjeka da se vrati svojoj kući i samome sebi.

Upravo zbog toga Odiseja ostaje duboko relevantna i nakon gotovo tri tisućljeća. Ujedno je to i razlog zašto se redatelji poput Christophera Nolana okreću klasičnim temama otpornosti, smisla i osobnoga rasta, dajući im prednost pred jednostavnim prikazima fizičke snage.

Posljednjih godina stručnjaci sve češće govore o takozvanoj “krizi smisla” kod suvremenih muškaraca. Američko psihološko udruženje (APA) u svojim publikacijama analizira načine na koje muškarci tragaju za identitetom i svrhom, tražeći pozitivne arhetipove umjesto usmjeravanja isključivo na moć, status i materijalni uspjeh.

Čudovište modernoga čovjeka nema samo jedno oko


Ako Ahilej u Ilijadi utjelovljuje ratničku slavu, Odisej predstavlja drukčiji oblik zrelosti: sposobnost podnošenja tereta, strpljivo čekanje i jasnu svijest o tome za koga se vrijedi boriti.

U mladosti mnogi muškarci promatraju život kao osvajački pohod. Teže boljem poslu, većim prihodima, višem društvenom statusu i bogatijem iskustvu, mjereći uspjeh onime što su usput ostvarili ili prikupili. S godinama se ta perspektiva postupno mijenja.

Danas najteži izazov za čovjeka više nije nekoga nadmašiti ili osvojiti novu poziciju, već sačuvati ono što je uistinu vrijedno:

  • Sačuvati zdravlje pod pritiskom svakodnevnog stresa.
  • Održati brak i obitelj unatoč nedostatku vremena.
  • Ispuniti obećanja dana djeci između gustog rasporeda obveza.
  • Sačuvati unutrašnji mir usred financijskih pritisaka i društvenih očekivanja.

Zato se mnogi u zrelijim godinama više ne prepoznaju u Ahileju, već u Odiseju — čovjeku koji se iznova suočava s preprekama, ali nastavlja ići naprijed; čovjeku koji ponekad luta, ali nikada ne gubi iz vida konačni cilj.

Suvremena “Itaka” kao simbol osobnog smisla


Iz ove perspektive, Itaka više nije tek otok u staroj Grčkoj. Ona postaje osobni simbol svake pojedine osobe:

  • Za nekoga je to dan kada konačno otplati dug koji ga je godinama opterećivao.
  • Za drugoga je to trenutak kada usvoji zdravije životne navike.
  • Za trećega je to odluka o prestanku štetnih ovisnosti.
  • Za nekoga je to mogućnost da obitelji osigura stabilnost i skrb bez stalnog straha od troškova.
  • Za poslovnog čovjeka to je trenutak kada radni dan može završiti na vrijeme kako bi večerao sa svojom djecom.

Ti ciljevi nemaju spektakularnost mitskih pobjeda, no za osobu koja prolazi to putovanje, oni zahtijevaju jednaku količinu truda i ustrajnosti.

Istraživanja objavljena u publikacijama Američkog psihološkog udruženja potvrđuju da pojedinci koji teže ciljevima utemeljenim na osobnim vrijednostima lakše održavaju disciplinu i postižu dugoročno zadovoljstvo u usporedbi s onima koje pokreću samo vanjski pritisci. Ono što nam pomaže prebroditi dug i težak put nije kratkotrajni zanos, već jasan osjećaj gdje se nalazi naša osobna “Itaka”.

Foto: wallpaperscave.com

Iskušenja digitalnoga doba


Čudovišta iz Homerove priče nisu nestala, samo su poprimila suvremene oblike:

  • Kiklop modernoga čovjeka može biti nagomilani dug ili iznenadni financijski teret.
  • Sirene su neprestane obavijesti na zaslonima i sadržaji koji nam oduzimaju pažnju, navodeći nas da odgađamo važne odluke, rad na sebi ili obveze prema bližnjima.
  • Lotosojedi — oni koji su Odisejeve suputnike naveli da zaborave svoj dom — danas se pojavljuju u obliku stalne zauzetosti i površnih sadržaja zbog kojih gubimo uvid u vlastite prioritete.

Psiholozi ovaj fenomen nazivaju odvajanjem od dugoročnih ciljeva pod utjecajem kratkoročnih podražaja. U svijetu koji natječe za našu pažnju, najveća se bitka ne vodi protiv vanjskih prijetnji, već za očuvanje usredotočenosti na ono što nam je uistinu važno.

Hrabrost da se nastavi nakon neuspjeha


Odiseja ne govori o nepobjedivom junaku. Odisej je radio pogreške, gubio suborce, padao u očaj i donosio odluke koje su produžile njegov put. On nije postao junak zato što je bio bezgrešan, već zato što se nakon svakog poraza nastavio kretati prema Itaci.

U tome leži razlika između filma i stvarnog života. Malo tko od nas se suočava s morskim nemanima, no gotovo svatko prolazi kroz razdoblja sumnje, umora i lutanja:

  • Nekima su potrebne godine da izgrade stabilnu karijeru.
  • Drugima je potrebno vrijeme da se oporave nakon osobnih gubitaka.
  • Mnogi provode godine učeći kako biti bolji roditelji nego što su njihovi roditelji bili prema njima.

Ta putovanja nemaju dramatičnu glazbenu pozadinu niti medalje na cilju. Ona zahtijevaju trajnu, tihu hrabrost — sposobnost da se ustraje i onda kada su rezultati još daleko.

Istraživanje objavljeno 2025. godine u časopisu Journal of Contextual Behavioral Science ukazuje na to da mnogi muškarci teže dubljim odnosima, no tradicionalni obrasci poput “ne pokazuj slabost” ili “sve moraš riješiti sam” često vode do izolacije i potiskivanja emocija. Odiseja nas podsjeća da traženje pomoći i priznanje vlastitih granica nisu znak slabosti, već dio puta prema cilju.

Poruka ovog epskog djela ostaje jednostavna i snažna: vrijednost čovjekova puta ne mjeri se brzinom ili odsutnošću pogrešaka, već sposobnošću da i nakon najtežih oluja sačuva uvid u to tko jest i kamo se želi vratiti.